Sisak, Sisačko-moslavačka županija

ZELENI BRIJEG

Zeleni brijeg, ili kako ga Siščani popularno nazivaju Zelenjak, je kvart na sjevernoj periferiji grada i samom ulazu u Sisak. Kroz njega, svom svojom dužinom, prolazi Zagrebačka ulica kao prometnica koja je jedini ulaz u grad iz pravca Zagreba i istovremeno, poveznica naselja sa središtem grada. I ostale ulice koje su kao i Zagrebačka, položene u pravcu istok – zapad, dugačke su, ali znatno uže i manje prometne. Takve su i kratke spojne ulice položene u smjeru sjever – jug.

Prometnice prate obiteljske kuće koje, po tipu stambenih objekata prevladavaju u najvećem i najmirnijem sisačkom kvartu. Među stambenim objektima u znatno manjoj mjeri su zastupljeni kompleksi zgrada. Iza kuća su okućnice, te još uvijek, znatne zelene površine s vrtovima i većim obradivim površinama. Upravo radi toga, Zelenjak je privlačan za one koji daju prednost životu u mirnim stambenim četvrtima i obitavanju u obiteljskim kućama što osigurava njegovanje tradicije uređivanja okućnica koje svakoj ulici daje poseban štih.

Većina stanovnika rođena je u kvartu ili u nekom od dijelova Siska, što određuje njihov odnos prema prostoru u kojemu žive, osjetljivost na zahvate i povezanost uza sve njegove sastavnice.

Zeleni brijeg je prostor na koji se Sisak postupno širio. Južni dio pripadao je gradskoj jezgri od koje je odvojen izgradnjom željezničke pruge 1861. i njezinim puštanjem u promet 1862. godine. Gradnja pruge i zgrade željezničkog kolodvora predstavljala je početak čitavog niza promjena koje su dale novo obilježje sjevernom dijelu grada Siska. Za potrebe željeznice podignute su i dvije nove stambene zgrade. Zagušenost Rimske ulice sve snažnijim trgovačkim prometom, uvjetovala je promjenu lokacije pretovara robe koja je brodovima stizala do Siska, odakle se transport nastavljao željeznicom. Izvan središta grada je izgrađena nova luka, koja je tu funkciju zadržala do konca 20. stoljeća. Kako je dio robe koja je prolazila kroz Sisak dolazio iz inozemstva, 1869. godine osnovana je carinarnica. (ubaciti fotku carinarnice)

Sjeverni dio predstavljao je posjed Zgmajne. Ovo područje bilo je oduvijek izloženo poplavama, a voda se u najnižim dijelovima zadržavala i dugo nakon povlačenja rijeka u korita. Iz tog razloga, ovo područje bilo je gospodarski slabo iskoristivo i slabo naseljavano sve do druge polovice 20. stoljeća, kada je Sisak postao zarobljen u svoje gabarite, a Zeleni brijeg otvorio mogućnost njegovog širenja.

Pruga koja je sjeverni dio grada doslovno odsjekla od urbanog tkiva, diktirala je i način oblikovanja naselja. Sjeverno od pruge kuće su postupno i slabijim intenzitetom počeli graditi najprije poljodjelci, dok su trgovci i obrtnici, koji su imali značajnu ulogu u strukturi stanovništva Siska tog vremena, ostali vezani za dio grada južno od pruge, odnosno njegovo središte. I zgrade javne namjene uglavnom nisu građene na prostoru koji danas nazivamo Zeleni brijeg. Kao izuzetak možemo navesti bolnicu prek štreke koja je osnovana 1869. godine u već postojećoj kući u Ulici Vatroslava Lisinskog, uz koju je dograđen i novi objekt. Ulicu su u to vrijeme Siščani nazivali i Bolničkom ulicom.

Željeznica je odigrala i ulogu privlačenja industrije u svoju blizinu pa je tako starija sisačka industrija smještena upravo u ovom dijelu grada formirajući sjevernu industrijsku zonu. Periferni dio grada otvorio je mogućnost gradnje i postupnog proširenja industrijskih pogona, a rast naselja vezan uz industriju kreće od željezničke pruge prema rijeci Savi.

Okosnicu početka razvoja naselja Zeleni brijeg činile su u 19. stoljeću dvije državne ceste od kojih je jedna vodila prema Odri i dalje prema Turopolju i Zagrebu, a druga prema Tišini i Gornjoj Posavini, nazivana Tišinskom cestom. Zagrebačka ulica postala je prepoznatljiva po drvoredu jablanova koji je po prvi puta posađen davne 1845. godine. Kuće uz nju građene su samo uz jednu stranu, dok je s druge strane bilo željezničko zemljište s odvodnim kanalom. Na tom prostoru danas je razvijena komunalna zona.

Rijeka Odra činila je nekada među grada Siska i sela Odre. Prvi puta je bila premoštena drvenim mostom koji je 1934. godine zamijenjen betonskim, koji je još i danas u uporabi.

Zagrebačku i Tišinsku cestu spajao je manji put, nazivan Zeleni brijeg, po kojemu kasnije dobiva naziv cijelo naselje. Tu je nekada bilo stovarište bačvarskih dužica.

Ulice Zelenog brijega svoje su prve nazive dobile 1914. godine, ali imale su i lokalna imena kojima ih je prozvalo stanovništvo koje je ovdje živjelo. Nazivi su se kasnije više puta mijenjali. Ranih 90-tih godina 20. stoljeća, vraćena je većina prvobitnih naziva, posebice ulica najbližih željezničkoj pruzi, gdje se naselje i počelo formirati.

Hefeleova ulica prozvana je po poznatom sisačkom učitelju, ravnatelju škole, kroničaru i zapaženom članu brojnih sisačkih građanskih društava, Ferdi Hefeleu. U početku je imala 15 kuća samu s jedne strane, dok je s druge strane, sve do groblja, bila jama i podvodna nizina. Zemljište je bilo u vlasništvu grada. Godine 1923. kupio ga je graditelj Mijo Popović, zatrpao ga, izveo kanalizaciju i na njemu sagradio tvorničke zgrade. Najprije je podigao strojnu bravariju, zatim stolariju i parnu pilanu. Izgradio je paromlin koji je nazvao „Odra“. Od ovog kompleksa danas je ostao samo mlin u sklopu Mlina i pekare Ljudevit Posavski.

Kvirinova ulica vodila je prema nekadašnjem gradskom groblju, koje je tu nastalo nakon prestanka korištenja prvog groblja uz današnju katedralu. Tu se nalazila i kapela Sv. Kvirina, posvećena siscijanskom biskupu i ranokršćanskom mučeniku. Prvobitno je sagrađena od drveta oko 1670. godine. (foto kapelice) I groblje i kapelica smješteni su na ostacima antičke Siscije, na krajnjem sjevernom rubu uz blizini gradskih vrata. Drvena kapela zamijenjena je zidanom 1779. godine i u nju je smješten stari oltar. Nakon 2. Svjetskog rata kapela je proglašena spomenikom kulture i desakralizirana početkom 60-tih godina 20. stoljeća s obrazloženjem potrebe njezine obnove u svojstvu kulturnog dobra. Događaji su krenuli u potpuno drugom smjeru. Groblje je ukinuto, a kapela je početkom 70-tih godina, nakon dugogodišnjeg ravnodušja okruženja i propadanja, tijekom noći srušena. Danas se na ovom prostoru, uz i oko njezinih ostataka nalazi se arheološki lokalitet evidentiran 2003. g. kada su izvršena arheološka istraživanja koja su otkrila sjeverni ulaz u antički grad s dijelom bedema i glavnom cestom te kompleks reprezentativnih zgrada i manjeg trga s hramom. Urbanističkim planom centra grada Siska odlučeno je da se ovaj prostor pretvori u arheološki park, odnosno da se prezentira javnosti. (foto arheologija)

Jagićeva ulica se protezala uz tvornicu Segestica koju je 20-tih godina sagradio industrijalac Petar Teslić. Uz proizvodnju špirita i likera te sušionicu za stočnu hranu, kasnije je započela i proizvodnja octa. Uz rub Jagićeve ulice protezao se tvornički industrijski kolosjek. (foto Segestica)

Tvornica Segestica jedna je od rijetkih tvornica u Sisku, koja je uspjela opstati do danas te posluje, iako nemjerljivo manjim intenzitetom nego kroz svoju povijest.

Lovrićeva je bila ulica iza groblja, te Lisinskoga ulica preko pruge prema sjeveru. Od pruge, kao nastavak Rimske ulice, nastavlja se i paralelna Zvonimirova ulica.

Sve do sjeverne međe grada, protezala se Dobrilina ulica. Odvojak koji je vodio prema gradskoj klaonici, sagrađenoj još 1880. godine, dobio je naziv Klaonička ulica. Objekt je od tada promijenio izgled, ali zadržao funkciju i kontinuitet djelatnosti.

Početkom 20. stoljeća, paralelno s uređenjem parkovnih prostora u središtu grada, uz Zagrebačku , u još uvijek nedirnutom zelenilu pojavljuju se prve vile i ljetnikovci oko kojih su uređeni veliki vrtovi s bogatima nasadima. (vila Popović-Zagrebačka 2, vila „Mira“-Zagrebačka 10)

Širenjem ovih ulica i planskom izgradnjom novih, nastalo je prostrano i mirno gradsko predgrađe Siska – Zeleni brijeg.

Bazilika i župa svetog Kvirina biskupa i mučenika

Na području Zelenog brijega djeluje rimokatolička župa svetog Kvirina, biskupa i mučenika koji je stoljećima čašćen i slavljen u Sisku. Kvirin je bio biskup ondašnje rimske Siscije, čiji je nasljednik današnji Sisak, pa je za Dioklecijanova progona kršćana 303. godine podnio mučeničku smrt utapanjem.

Nakon Kvirinova pogubljenja, gasi se sisačka biskupija ali vjernici i dalje slave i časte svoga mučenika i zaštitnika sve do današnjih dana kada je 06. veljače 2010. godine ponovno zaživjela, izvršenjem bule o osnivanju te ređenjem i preuzimanjem službe prvog biskupa monsinjora Vlade Košića

U čast svetom Kvirinu najvjerojatnije u XVI stoljeću izgrađena je drvena grobna kapela, na krajnjem sjevernom rubu gradskog areala antičke Siscije, kasnije dograđivana i obnavljana kvalitetnijim građevnim materijalima.

U Drugom svjetskom ratu kapela je znatno oštećena bombardiranjem, a 1974. godine, odlukom tadašnjih vlasti je srušena. Zemljište bivše kapele i bivšeg groblja nalazi se među gradskim ulicama V. Jagića,A. Cuvaja i Sv. Kvirina. 4. lipnja 1993. godine uzoriti kardinal Franjo Kuharić, dekretom je osnovao Župu sv, Kvirina biskupa na Zelenom brijegu.

Uprava novoosnovane župe dodjeljena je vlč. Alojziju Petranoviću, dekanu i upravitelju župe sv. Križ u Sisku, a u kolovozu 1993. godine za upravitelja Župe imenovan je vlč. Ivan Hren, mlad,energičan,poduzetan i spretan neumorni navjestitelj Evanđelja ne samo rječju, već još više djelom, intenzivno radi na okupljanju vjernika i u kratkom vremenu uspijeva završiti izgradnju sakralnog prostora, spajanjem dviju kuća katnica.

Svojim zalaganjem i upornim radom, vlč. Hren okuplja sve veći broj vjernika, a 1997. godine na dan sv. Kvirina, prema njegovoj ideji, nakon priprema otpočinje izgradnju nove crkve, a blagoslov kamena temeljca obavlja osobno uzoriti kardinal Franjo Kuharić.

Na isti dan, 04. lipnja 2002. godine na svetkovinu sv. Kvirina, nadbiskup Zagrebački i mitropolit Josip Bozanić, posvećuje izgrađenu crkvu svetog Kvirina, koja svojom ljepotom i monumentalnošću krasi vizuru Zelenog brijega.

Na blagdan sv. Kvirina 2014. godine, novoizgrađena crkva svetog Kvirina Dekretom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata proglašena je „Bazilikom Minor“ te se na taj način svrstala u red značajnijih sakralnih objekata.

Literatura:

– Sveti Kvirin biskup sisački, monografija, nakladnik AURA d.o.o. Sisak 2003.

– Časopis :GRAĐEVINAR 54 (2002) 8

Šest desetljeća duga sjećanja dječaka iz Vinogradske i Odre

Premda je današnja granica Zelenoga Brijega, ustanovljena za nove hrvatske države i ujednačena s graničnom crtom dviju susjednih rimokatoličkih župa, Uzvišenja sv. Križa i, novije iz 1993., župe sv. Kvirina biskupa, pomaknute južnije prema „glajzovima“ željezničke pruge iz 1862., cijelo je Gmajne do odranskoga zaštitnoga nasipa – koliko seže pogled sa Zagrebačke – bilo kompleks livada, kukuruzišta i žitarica. Na njegovu sjeverozapadnom dijelu, nasuprot granice Odre i Žabna, na desnoj obali rijeke Odre, svjedočila je moja pokojna mati Marija rođ Hergešić (1929.), bilo je zeleno uzletište lakih sportskih dvokrilnih zrakoplova. Sve ostalo bile su ratarske parcele Medarićevih, Skrbinovih, Ožegovićevih, Pechovih i drugih poljoprivrednih (vele)posjednika Siščana. Na samoj Zagrebačkoj cesti, kraj bivše mitnice na mostu preko Odre, djelovala je veterinarska postaja (šef Ljubomir Novak), kraj nje u potkućnici i gradski rasadnik, prva privatna parcela oduzeta je od strane komunističke države za potrebe zavoda osuđenih osoba i njegove ekonomije (vlasnik Zlatko Golub), da bi potkraj 50-ih bila otpočeta gradnja benzinske postaje. Gledajući od istoka, gdje su se 20-ih godina nalazili izvori termalne jodne vode, Sisačke mineralne vode, tvornica stakla i drvene galanterije, Jodno lječilište i drugi pogoni veleindustrijalca Petra Teslića, na velikoj livadi kraj željezničke pruge i skladište milijuna prostornih metara drva za potrebe tvornice tanina (kasnije i furfurola) iz početka 20- stoljeća, od 1942. kraj samoga savskoga nasipa razvijala se tvornica vinske kiseline (kasnija „Radonja“ nestali „Herbos“), a iza tvornice tanina i ciglana Mije Popovića, koji je na depresiji kraj groblja sv. Kvirina podigao paromlin i veliku pilanu. Iz toga kompleksa i njegovih energetskih postrojenja, vila Mije Popovića, između kuće i radionica bačvara Markušića, dobivala je električnu struju, lijevi je susjed bio kolar Nekola, a desni kovač Ožegović i stolar Josip Pucić. Na cijelom Zgmajnu paralelno se formiraju zameci ulica. Od Tišinske (Celjakove) prema zapadu, Odranskoj, Lonjskoj, Pokupljanskoj, grada Vukovara i Dubrovnika…Prvi uslužni pogon, iza kuće Miće Butorca na Zagrebačkoj, bila je tzv. Industrijska škola, već četiri desetljeća sjedište je uprave, radionica i garaža „Autoprometa“. Nekako u isto vrijeme u paralenoj ulici (Zeleni brijeg, Berislava Pavčića) podignuta je postaja DHMZ-a, a potom i pogon za otkup i preradu kože. Na istočnom dijelu tzv. Klaoničke od 30-ih postojala je tamo i gradska klaonica, a kraj nje i (bivši njemački bunker) današnja trafostanica. Na Zagrebačkoj cesti, pak, jedna od lijepih vila međuratnoga Siska vile„Mira“ operne dive Mire Korošec, a na današnjoj Komunulanoj zoni, odnosno željezničarskoj livadi (namjesto planiranih hala kasnije češčke svjetske kompanije obuće „Bate“), bio je hipodrom. Iza Popovićeva mlina, kraj same pruge i kolodvora 1919. utemeljena je tvornica likera P. Teslića, tvornica vrenja, „Segestica“ (danas Meteor i Badel 1862.). Uz današnju obilaznicu, Petu ulicu, razvijala se iza Drugoga svjetskog rata stolarija s imenom Mije Goričkoga, kasniji DIP. Uglavnom, na Zagrebačkoj je cesti 60-ih godina podignuta zgrada otkupnoga mjesta i mljekare, a u potkućnicama i velika Osnovna škola (danas braće Ribar). Kraj drugog gradskoga groblja sv. Kvirina obrtnik Ljudevit Ilijaš napravio je radionicu kolomaza, a u blizini su bili i košarački obrtnici Feliksa Lenardona Ćine i Ivana Unetića, kod druge brklje Kontroba. Zagrebačka cesta duga 3,5 kilometra makadamom je spajala grad s Odrom, Starim Pračnom i Drenčinom, Stupnom i Žabnom. Tri metra južnije vodila je pješačka i biciklistička staza, pa su je poplave oborinskihv voda znale pretvoriti u plićak. Prtenom cestom, pak, lagano su se i dahčući kretali obični i jednokatni zeleni „londonci“ iz metropole Ujedinjenoga Kraljevstva u vlasništvu sisačkoga „Transporta“ (šefovi Mijo Balija, Ivan i Stjepan Štrbenc), sa sjedištem kraj ugovnice Maurer.

Iz pera našeg poštovanog člana temeljnog ogranka g. Josipa Frkovića

GDJE JE NESTAO BRIJEG?

Zeleni brijeg je danas „ravna ploča“. Nekad je tu stvarno postojao brijeg. Kud je nestao? S materijalom od tog brijega izgrađen je nasip koji štiti Sisak od Novog mosta do kupališta Zibel, koji je i trim staza, a drugi dio brda štiti Zeleni brijeg, to je Odranski nasip (od mosta do Tišinske ceste (najpoznatiji naziv Ulice Marijana Celjaka, koji i danas često upotrebljavaju starosjedioci) i od Tišinske ceste do Herbosa).

Povijest osnutka , pregled događanja i sudionici povijesnih dana nastajanja Ogranka HDZ-a Zeleni brijeg Sisak prema sjećanju utemeljitelja i prvog predsjednika Ogranka gosp. Mladena Krasulje

Uvođenjem višestranačja u politički život Republike Hrvatske gosp. Mladen Krasulja je sa svojim prijateljima razmišljao o stranačkom opredjeljenju. Kao simpatizeri Hrvatske demokratske zajednice na čelu s dr. Franjom Tuđmanom budno su pratili zbivanja i aktivnosti koje su se događale u stranci.

Dana 28.10.1989. god. osnovan je Općinski odbor HDZ-a Sisak, a 24.11.1989. Mladen Krasulja postaje članom Hrvatske demokratske zajednice.
Prve sastanke HDZ-a Sisak članovi su održavali u gostionici „Brajković“ u Odri, zatim u restoranu Mali Kaptol u prostorijama turističke zajednice, te u Domu obrtnika pod predsjedanjem Ivana Radičevića.

U veljači 1990. godine Mladen Krasulja sa predsjednikom Ogranka HDZ-a Sisak stari Berislavom Pavičićem radi na odvajanju iz Ogranka Sisak stari i utemeljenju novog Ogranka

HDZ-a Zeleni brijeg. Istovremeno rade i na organizaciji promidžbe prvog kruga prvih demokratskih izbora.

17.4.1990. god. sa istomišljenicima, članovima HDZ-a iz mjesne zajednice, saziva osnivački inicijalni skup novog Ogranka HDZ-a Zeleni brijeg. Skupu su nazočili Berislav Pavičić, Mladen Krasulja, Mirko Kliček, Marija Štimac, Slavko Radošević, Marijan Batovanja, Zdravko Radić, Marijana Mihaljević, Mirjana Kliček, Marko Škedlar, Braco Beširević, Ivan Galeković, Boris Pospišil, Jana Žutić, Đuro Kušan i Stjepan Belovarić . Na tom skupu Mladen Krasulja je izabran za predsjednika inicijalnog odbora Ogranka sa zaduženjem organizacije osnutka Ogranka HDZ-a Zeleni brijeg.

Obzirom da se 22. i 23. travnja održavao prvi krug prvih demokratskih izbora, odgađa se organizacija osnutka Ogranka.

Nakon drugog kruga izbora 6. i 7. svibnja, organizirana je 15.5.1990. osnivačka skupština Ogranka HDZ-a Zeleni brijeg u Društvenom domu Tišina Kaplolska. Skupštini nazoči veći broj članova mjesne zajednice Zeleni brijeg, a neki od gostiju bili su gospoda Ivan Bobetko, Ivan Kovačić, prof. Vjekoslav Blažević, dr. Boris Šegota i Stjepan Brajković .

Izvještaj o osnivanju Ogranka podnosi predsjednik inicijativnog odbora Mladen Krasulja. Demokratskim izborom za prvog predsjednika tek osnovanog Ogranka HDZ-a Zeleni brijeg izabran je Mladen Krasulja, zamjenik predsjednika postaje Zdravko Radić, tajnica Marijana Mihaljević, a blagajnica Mirjana Kliček. U predsjedništvo su kooptirani gradski vijećnici gospoda Marijan Batovanja i Slavko Radošević.

Po osnivanju ogranka broj članova se neprestano povećavao, pa je već do rujna 1990. Ogranak HDZ-a Zeleni brijeg brojao 520 članova.

Zbog obiteljskih razloga prvi predsjednik Ogranka morao je dati ostavku na dužnost predsjednika, te je već 25.9.1990. sazvana nova izborna skupština na kojoj je za predsednika izabran gosp. Zdravko Radić.

Tako je počelo…

Izvor: – Pismo gosp. Mladena Krasulje za arhivu TO HDZ-a „Zeleni brijeg“ od 25.9.2014.

Priredila: Vesna Štengl

Predsjednici TO HDZ-a „Zeleni brijeg“:

15.5.1990.-25.9.1990. Mladen Krasulja

26.9.1990.-1994. Zdravko Radić

– 1998. Marijan Batovanja
– 2002. Đuro Kušan

2003.- 2006. Josip Frković

Goran Gobac
– 2011. Jasna Mihaljević
– Vesna Štengl

PREDSJEDNICA TO HDZ-a ZELENI BRIJEG:

VESNA ŠTENGL

Marijana Celjaka 30

44000 SISAK

E-mail: greca65@gmail.com

Mobitel: +385 91 578 51 65